Kad se male ruke slože...

Dobro se sjećam kako je bilo nekad. Igranje na ulici dok mrak ne padne i svjetla se ne upale, trčanje i bicikli i poderana koljena, penjanje po drveću, bogat opus naših crteža u tehnici kreda na asfaltu. Zimi, kad bi našu ulicu zatrpao snijeg, kući se nije išlo dok nisi bio potpuno mokar i promrzao. Ali rumenih obraza i srca prepunog sreće i uzbuđenja. Scene su to koje su odavno samo dio mog sjećanja, neke davne prošlosti. Skupa s mojim djetinjstvom, otišli su i ti debeli snjegovi sa zagrebačkih ulica. I prizori djece koja se na njima igraju.

Snjegove danas tražimo i hvatamo po obližnjim zemljama. Eventualno ponekad na Sljemenu. Ali te su scene potpuno drugačije od onih što ih iz davnina pamtim. Djeca su najčešće sa svojim roditeljima koji ih vode i pomalo kontroliraju situaciju. Zabavljaju ih i potiču na akciju, pokušavaju zainteresirati, paze da se ne smoče, da im ne bude hladno. Djeca 21. stoljeća. Znaju li uopće ući u kontakt sa svojom okolinom bez pomoći roditelja? Jesu li izgubili instinkte koji ih vode ka istraživanju, igranju, glupiranju? Je li uopće važno da ih imaju?

2026. je godina. Siječanj. Neočekivano i iznenađujuće, nakon mnogih godina, zatrpao nas je gusti snijeg. Jedva se probijam do brežuljka blizu Zagreba gdje moj muž boravi s našim starijim kćerima i još petnaestak djevojčica sličnog uzrasta. Ne očekujem previše od tog “kampa za djevojčice”. Zamišljam neku dosadu, hrpu pogrbljenih tinejdžerki koje se sramežljivo smijulje, nespretnih u svojim tijelima, sve im je glupo, na sve okreću očima. Kako li će uopće proći radionica koju bih trebala održati s njima? Hoću li izmrcvariti i sebe i njih u uzaludnom pokušaju da nešto od njih dobijem? Hoću li uspjeti u njima pronaći onu iskru, one zaigrane djevojčice koje su sve one bile prije samo koju godinu, prije nego ih je pubertet uhvatio u svoje grube kandže i učinio ih nesigurnima, umrtvljenima, pogubljenima?

Na moje ogromno iznenađenje, u kampu nisam vidjela nijednu tinejdžericu! Barem ne takvu kakvu sam zamišljala. Umjesto toga, vidjela sam hrpu vesele djece u konstantnom pokretu i brbljanju, djece prepune energije, nimalo pogubljene, djece koja su na vrhu tog brežuljka ustrojila cijeli svoj mali svijet. Odrasli se tu mogu tek uključiti, dati pokoje uputstvo i truditi se da ne smetaju previše. 

Djevojčice sam zatekla kako pospremaju kuhinju, jedna drugoj pomažući, tako spretno i uigrano kao da su tu koreografiju već milijun puta otplesale. A bio je to tek treći dan njihovog zajedničkog života. Razgovarale su i smijale se, dogovarale se, nitko se nije žalio, nitko se nije bunio da nije njezin red da nešto napravi. Ta djeca, o kojoj stalno slušamo kako su drukčija nego prijašnje generacije - ne znaju razgovarati, ne znaju trčati - gle čuda, odjednom su sve znala. Jedna je djevojčica znala da si želi skuhati čaj, a znala je i ponuditi svoje prijateljice da skuha i njima. Druga je znala treću pitati je li joj hladno i zašto nema deblju majicu. Četvrta je primijetila da je jogurt ostao vani i da ga treba spremiti u frižider. Peta je pitala treba li još nešto pomoći. Stajala sam u čudu, na tren sam imala osjećaj da sam ušla na set filma Vlak u snijegu. Samo je još falilo da zapjevaju. Samouvjerena, sigurna djeca radila su neke svoje poslove, a ja sam iznutra cvjetajući svjedočila tom divnom prizoru. Oko mene su zaživjela neka stara vremena, jednostavna vremena prijateljstva i povezanosti za koja ni ne znam pravo jesu li se ikada dogodila u stvarnosti ili samo negdje u mojoj mašti. Ili možda, eto, na filmu.

Djevojčice su me u sve uputile. Pokazale su mi gdje je wc, gdje je dvorana za radionice, pomagale su mi i uključivale me u svoj svijet. Na radionici su maštale, crtale, pričale o sebi. Imale su itekako puno toga za reći. Pomalo sramežljive, ali pune energije, zainteresirane, živih očiju, punile su mi srce nekom toplom razdraganošću i veseljem. A snijeg je vani padao i padao.

Slobodno su vrijeme navečer provodile na snijegu, spuštajući se niz padine, valjajući se, ludirajući se. Voditelji su ih čak uspjeli dogovoriti da igraju nogomet na snijegu. Mislila sam da nema šanse da ta ideja prođe, ali još jednom sam shvatila koliko su moja predviđanja kriva. Cure su za čas jurile po terenu, proklizavale i smijale se, a neke od njih bile su zaista pravi mali borci koji su silno željeli pobijediti.

Oči su sjajile, a obrazi su bili rumeni, rumeni.