Tko upravlja tvojom glavom?

Jučer smo na kampu održali radionicu pod nazivom "Tko upravlja mojom glavom?". Cilj radionice bio je pomoći djeci da prepoznaju svoj unutarnji kritički glas – onaj koji nam ponekad govori da nismo dovoljno dobri, dovoljno pametni, dovoljno uspješni ili dovoljno vrijedni.

Istu radionicu radili smo prošli tjedan s dječacima. Kroz nekoliko jednostavnih pitanja pokušali smo otkriti što im najčešće prolazi kroz glavu. Kod njih se kritičar uglavnom javljao oko uspjeha i neuspjeha. Pitanja poput: "Hoću li uspjeti?", "Jesam li dovoljno dobar?" ili "Drugi su bolji od mene?" izazivala su dosta podignutih ruku.

Očekivao sam da će odgovori djevojčica biti slični.

Nisu bili.

U jednom trenutku postavili smo pitanje:

"Jeste li si ikada rekle da niste dovoljno lijepe?"

U prostoriji je nastala kratka tišina, a zatim su se počele dizati ruke.

Oko 90% djevojčica podiglo je ruku.

Moram priznati da me taj trenutak zatekao.

Ne zato što nisam znao da djevojčice razmišljaju o izgledu. Naravno da razmišljaju. Ali nisam očekivao da će se ta misao pojavljivati toliko često i tako rano.

Još manje zato što su meni sve one bile divne upravo takve kakve jesu.

Svaka drugačija.

Svaka posebna.

Svaka sa svojim karakterom, humorom, interesima, talentima i nesigurnostima.

I zato mi je jedno pitanje ostalo visjeti negdje u glavi.

Otkud im uopće ideja da nisu dovoljno lijepe?

Tko ih je uvjerio da bi trebale biti drugačije?

Što su vidjele, pročitale ili čule da su već u tim godinama počele sumnjati u sebe?

Ne znam odgovor.

Ali znam da se takve misli ne rađaju same od sebe.

Netko ih negdje posije.

Možda društvene mreže.

Možda usporedbe.

Možda komentari odraslih koji se čine bezazlenima.

Možda sve pomalo.

Upravo zato ova radionica nije bila o tome da djecu uvjerimo kako su savršena. Bila je o tome da nauče prepoznati taj glas kada se pojavi. Da ga ne prihvate zdravo za gotovo. Da nauče kako svaka misao nije činjenica i kako unutarnji kritičar ne mora uvijek imati posljednju riječ.

Jer ako ih već ne možemo zaštititi od svih poruka koje će tijekom života čuti, možemo ih barem naučiti da u neke od njih ne moraju povjerovati.