Što su me dječaci naučili u samo pet dana

Kad smo pokretali Kamp IDEMO!, iskreno, puno sam više razmišljao o djevojčicama nego o dječacima.

Možda zato što sam tata tri djevojčice.

Njih razumijem. Svaki dan ih gledam kako odrastaju, kako se mijenjaju, što ih veseli, a što rastužuje. Nekako mi je bilo prirodno da prvi kamp organiziramo upravo za njih.

A onda je došao red na dječake.

I moram priznati da sam imao malu tremu.

Ne zato što nisam radio s djecom. Dapače, već više od dvadeset godina radim kao trener.

Ali znao sam da će ovo biti potpuno drugačiji kamp.

Pitanje koje mi se neprestano vrtjelo po glavi bilo je jednostavno:

Što danas zapravo treba jednom dječaku?

Ne što želi.

Nego što mu stvarno treba.

Prvo smo morali osmisliti aktivnosti.

Ako postoji nešto što sam vrlo brzo shvatio, onda je to da dječaci imaju nevjerojatnu količinu energije.

One prave, sirove energije koja stalno traži izlaz.

Ako joj ga ne ponudiš, pronaći će ga sama.

Zato smo hodali.

Penjali se.

Igrali.

Natjecali se.

Radili.

Smijali se.

Trebalo ih je umoriti.

Ali ne samo tijelo.

I glavu.

Jer tek kada se tijelo smiri, dječaci počnu razgovarati.

Drugi izazov bila je prehrana.

Kad se sjetim sebe u njihovim godinama, imam osjećaj da nikada nisam bio sit.

Uvijek se nešto jelo.

Ako ne zbog gladi, onda iz dosade.

Zato nismo željeli napraviti klasični kamp u kojem djeca samo sjednu za stol i pojedu ono što ih čeka.

Željeli smo da sudjeluju.

Da sami pripremaju doručak.

Da nauče zašto nešto jedu.

Da pročitaju deklaraciju.

Da otkriju kako zdrava hrana može biti ukusna.

Ono što me iznenadilo bilo je koliko djece zapravo nesvjesno jede.

Jednog dječaka sam nakon međuobroka pitao:

"Što si upravo pojeo?"

Pogledao me i nasmijao se.

"Nisam siguran."

Taj odgovor možda najbolje opisuje današnje vrijeme.

Jedemo usput.

Pred ekranom.

Iz navike.

Bez razmišljanja.

A hrana bi trebala biti nešto sasvim drugo.

Trebala bi biti prilika da zastanemo.

Da osjetimo.

Da budemo prisutni.

Treći izazov bio je, bez ikakve sumnje, najveći.

Kako doprijeti do dječaka ispod površine?

Kako doći do njihovih misli i osjećaja?

Tu je na scenu stupila moja supruga Petra.

Kao gestalt psihoterapeutkinja osmislila je radionicu pod nazivom "Tko upravlja mojom glavom?"

Iskreno, nisam znao što očekivati.

Možda malo nelagode.

Možda pokoji odgovor.

Možda šutnju.

Dogodilo se nešto sasvim drugo.

Otvorili su nam vrata svog svijeta.

Pričali su o svojim strahovima.

O pritiscima.

O očekivanjima.

O prijateljima.

O roditeljima.

O sebi.

I tada sam ponovno shvatio koliko često odrasli griješimo kada kažemo da dječaci ne pričaju o emocijama.

Pričaju.

Samo moraju osjetiti da ih netko stvarno želi čuti.

Najljepši trenutak cijelog kampa dogodio se posljednjeg dana.

Došlo je vrijeme rastanka.

Vratio sam im mobitele.

Iskreno, očekivao sam da će odmah nestati u igrama, TikToku ili YouTubeu.

Dogodilo se nešto sasvim drugo.

Počeli su razmjenjivati brojeve telefona.

Dodavali jedni druge na društvenim mrežama.

Dogovarali kada će se ponovno vidjeti.

Tada sam se samo nasmijao.

E tome zapravo služe mobiteli.

Ne da zamijene prijateljstva.

Nego da ih sačuvaju.

Pet dana ranije bili su potpuni stranci.

Pet dana kasnije rastajali su se kao prijatelji.

I možda je upravo to najveći uspjeh ovog kampa.

Ne planinarenje.

Ne radionice.

Ne sport.

Nego osjećaj pripadanja koji se među njima stvorio.

Kad danas razmišljam o tih pet dana, shvaćam da dječacima ne treba puno.

Treba im netko tko će vjerovati u njih.

Treba im prilika da potroše svoju energiju.

Treba im prostor da pokažu emocije bez straha da će ih netko ismijati.

Treba im društvo u kojem će biti prihvaćeni.

I treba im nekoliko dana bez ekrana kako bi ponovno otkrili jedni druge.

Na kraju, nisam siguran tko je iz ovog kampa naučio više.

Oni o sebi.

Ili ja o njima.