Kad sam ja bio mali…

Rođen sam u Zagrebu.Iz Petrove bolnice stigao sam ravno u Dugave. Novo naselje. Novi kvart. Nova priča koja se tek počela graditi.

Tada još nije bilo puno “starosjedioca”.Svi su nekako bili novi.

Doseljavale su se mlade obitelji iz raznih krajeva tadašnje države. Stanovi su mirisali na svježe zidove, liftovi još nisu bili izgrebani, a između zgrada nije rasla samo trava.

Rasla su i prijateljstva.

Rasli smo zajedno.

U nekom čudnom i danas gotovo nestvarnom vremenu “bratstva i jedinstva”, gdje kao klinac zapravo nisi ni znao tko je odakle. Znao si samo tko dobro igra nogomet, tko ima najbrži bicikl i kod koga uvijek ima slatkiša(kod mene! Mama mi je radila u Krašu).

A onda su došle devedesete.

Rekao bi Đole... tužne i nesretne.

I netko je odlučio da djeca više nemaju pravo na djetinjstvo iz bajke.

Sjećam se prvih sirena. Sjećam se podruma. Sjećam se onog probijanja zvučnog zida iznad Zagreba. Nevjerojatno je kako svi koji su tada bili klinci danas tvrde da su MIG-ovi proletjeli baš iznad njihove zgrade.

Prvi šok je prošao.

A onda smo mi, kao prava djeca, odlučili da nas taj “sukob odraslih” više ne zanima.

Jer naše bojno polje bilo je igralište.

Tamo su se vodile najvažnije bitke:

• tko bira svoju ekipu

• tko je sudio faul prvi

• tko je izdao prijatelja

• tko više nikad ne igra s nama

• i naravno… tko sutra opet dolazi van

I znate što je zanimljivo?

Naše igralište nije imalo ogradu.

Nije imalo umjetnu travu. Nije imalo reflektore. Nije imalo ni točnu lokaciju.

Igralište je bila:

• vrba

• brdo

• ulaz

• parking

• “kod ambulante”

• iza škole

• rupa

• crna cesta

Igralište je bilo sve. I svugdje.

A igre…

Ovaj blog bi trajao do sutra kad bih ih krenuo nabrajati.

Graničar. Nogomet između dvije cigle. Skrivača. Ledena baba. Penjanje po svemu. Bicikli bez kacige.

Žuljevi. Razbijena koljena. Poderane trenirke.

I nitko nije pitao:“Je li ovo sigurno?”

Najveća kazna bila je:

“Ne smiješ van.”

To je bio kućni pritvor najgore vrste.

Jer vani je bio život.

“Moj je život… igra bez granica…” rekao bi pokojni Toše.

I stvarno je bio.

A danas?

Danas djeca imaju:

• bolje mobitele

• bolje tenisice

• više sadržaja

• više tehnologije

• više opcija

Ali nekako imam osjećaj da imaju manje djetinjstva.

Ne zato što su današnji klinci lošiji.

Nisu.

Djeca su i dalje ista.

I dalje žele:

• pripadati

• igrati se

• istraživati

• biti prihvaćena

• osjećati se važnima

Samo se svijet oko njih promijenio.

Danas djeca više vremena provode:

• pred ekranima

• u virtualnim razgovorima

• u uspoređivanju

• u gledanju tuđih života

A manje:

• na livadama

• na biciklima

• na drvetu

• u dosadi iz koje nastaje mašta

Mi smo nekada jedva čekali da izađemo van.

Danas roditelji mole djecu da izađu van.

I možda baš zato danas toliko razmišljam o tome kakvo djetinjstvo ostavljamo novim generacijama.

Ne iz nostalgije.

Ne zato što mislim da je “prije sve bilo bolje”.

Nego zato što mislim da neka iskustva djeca jednostavno ne bi smjela izgubiti:

• pravo na igru

• pravo na dosadu

• pravo na stvarna prijateljstva

• pravo na uspomene koje ne nastaju preko ekrana

Možda današnjoj djeci ne treba još sadržaja.

Možda im treba više stvarnog života.

Više livade. Više blata. Više penjanja. Više smijeha. Više pogleda oči u oči. Više djetinjstva.

I možda baš zato danas postoji Kamp Idemo!.

Ne da djecu vratimo u osamdesete.

Nego da ih barem na nekoliko dana vratimo jedne drugima.