Da sam ja netko...

 Da sam ja netko, djeca bi imala pravo glasa. Ne ono deklarativno, za ukras i izvještaje, nego pravo, stvarno. Sjedila bi u nadzornim odborima, stožerima, ministarstvima, savezima. Pitala bi ih se. Slušalo bi ih se.

Možda bi tada demokracija napokon zvučala iskreno. Bez velikih riječi iza kojih se skrivamo. Bez onog poznatog osjećaja da govorimo o djeci, ali rijetko s djecom.

Kako nisam “netko” u tom smislu, trudim se barem biti netko svojoj djeci.

Imam ih tri. Svaka čudesna na svoj način, svaka komplicirana na svoj način. Već trinaest godina učim uz njih biti bolji tata. Ne uvijek uspješno, ali uporno.

To je uloga koja me tiho, iz godine u godinu, mijenjala. Nekad sam bio Sportaš. To je bio identitet koji se nosio s ponosom, gotovo kao uniforma.

Danas sam prije svega Tata.

Sportaš u meni nije nestao. Samo se povukao malo u stranu. Promatra. Povremeno se javi. Nekad glasnije nego što bi trebalo. On je bio taj koji je od najranijih dana vodio priču. Metodički, kako sam učio na faksu - prvo osnovno: hodanje, trčanje, penjanje. Pa u vodi - plivanje, ronjenje, skakanje. Onda pomagala: romobil, role, bicikl. Pa sportovi koji dolaze i prolaze, svaki sa svojim obećanjem.

Tražio je Sportaš svoj nastavak, kroz njih tri.

I neko vrijeme činilo se da ga je pronašao.

A onda su došla natjecanja. 

Taj trenutak kada igra prestaje biti samo igra. Kada dobije pravila, rezultat, usporedbu. Kada se pojavi publika.

 Sportaš u meni je to jedva dočekao. U meni se probudio onaj poznati osjećaj - sad počinje ono pravo.

I baš tu sam se prevario.

Prvi put kad sam stao na tribine i oslušnuo oko sebe, ostao sam zatečen. Na terenu djeca - nespretna, iskrena, potpuno u trenutku. Uče, griješe, smiju se, zbune se pa opet pokušaju.

Na tribinama — mi.

Glasni. Napeti. Uloženi. Kao da se nešto važno odlučuje. Kao da rezultat ima težinu koju zapravo nema.

Količina energije koja se izlijeva s tribina - teško ju je opisati. Nije to samo podrška. Ima tu i nečega drugog. Nečega starijeg.

Gledam i mislim - otkud sve to?

I onda, neugodno, prepoznam dio toga i u sebi.

Sjećam se Loreninog penjanja. Jedan smjer, meni težak i dok ga gledam. Penje polako, koncentrirano. Svaki pokret promišljen. Dođe skoro do kraja.

I ja pun ponosa, viknem: “Bravo!”

U tom trenutku mi se činilo da joj dajem krila.

Sišla je dolje, došla do mene, pogledala me i rekla:

“Tata, nemoj vikati.”

Nije bilo ljutnje. Samo molba.

Zbunilo me. Nisam razumio odmah. Ali sam zašutio.

Kasnije, nakon svega, rekla je da joj je to previše stresno. Da voli penjanje, voli trening, voli proces. Ali natjecanje, ne.

Sportaš u meni se tada pobunio. Tražio argumente. Pokušavao objasniti kako je to dobro, kako gradi karakter, kako će joj jednog dana značiti.

Srećom, ona se nije dala.

Linda je drugačija.

Nedavno je išla na svoje prvo državno natjecanje. Split. Dva dana. Autobus. Bez nas.

Za nju, avantura.

Za mene, nešto između ponosa i nelagode.

Sportaš je bio oduševljen. Već je slagao slike: putovanja, ekipe, rezultati, uspomene.

Tata je stajao malo po strani i šutio.

Na dan polaska držao sam je za ruku kraj autobusa. Oko nas buka, smijeh, torbe, treneri koji prozivaju imena. Sve brzo, sve živo.

U meni - borba.

Ona je već bila spremna otići. Samo je ruka još bila u mojoj.

Pustim.

Ona mahne, okrene se i nestane među svojim curama. Kao da je oduvijek tamo pripadala.

Ja ostanem još trenutak. Onda se okrenem i krenem kući. S nečim u grlu što ne mogu baš objasniti.

I negdje na tom putu, nešto se posložilo.

Počeo sam ih gledati drugačije.

Manje sam imao potrebu objašnjavati. Manje ispravljati. Manje gurati.

Više slušati. Više gledati. Više vjerovati.

Shvatio sam nešto što sam, valjda, cijelo vrijeme znao - ali nisam živio.

Natjecanje ima svoje mjesto. Pobjede i porazi su dio života. Doći će. Ne možemo ih izbjeći.

Ali ne mora sve doći odmah.

Gledajući i kao Tata i kao Sportaš, čini mi se da smo ubrzali stvari. Kao da smo preskočili jedan važan dio.

Onaj u kojem se igra bez publike.

U kojem se griješi bez straha.

U kojem rezultat nije važniji od doživljaja.

Sport je nekad bio upravo to. Mjesto susreta. Mjesto igre. Mjesto gdje se raste, ali polako.

Danas sve češće izgleda kao nešto drugo.

Djeca jedva krenu, a već se uspoređuju. Prelaze iz kluba u klub. Igraju turnire, lige, kupove. Putuju. Natječu se.

Roditelji plaćaju. Treneri planiraju. Svi negdje žure.

A djeca?

Neka nam govore da ne vičemo.

Neka stanu kad im je previše.

Neka biraju ono što ih veseli, čak i kad to nije “najbolji izbor”.

Možda je to jedina stvarna mjera.

I možda je jedini pravi zadatak nas odraslih - da naučimo kada treba stati.

I kada treba pustiti.

Pustiti ruku.

Ne zato što više nismo važni.

Nego zato što jesmo.