Pater Familias ili kako sam probudio muškarce...

Uskoro će se navršiti 14 godina otkako sam postao tata.

Neki će reći da sam poprilično iskusan. Imam tri kćeri, dosta ponavljanja gradiva. ;-) A opet, često se uhvatim kako radim početničke greške kada je očinstvo u pitanju.

Možda zato što nisam bio na nastavi kada se to gradivo učilo? Ili tog gradiva nikada nije ni bilo u kurikulumu?

Šalu na stranu, ali za najvažniji ispit u životu nitko me nikada nije pripremio.

Znao sam ponekad ući u razgovor s nekim starijim muškarcima o odgoju djece. Oni bi prepričavali svoja iskustva i metode, s nekima sam se slagao, s nekima nisam. Slušao sam ih, razmišljao i pokušavao zamisliti kakav ću ja jednog dana biti otac.

A onda kreneš na to putovanje.

Zajedno sa svojom partnericom promatraš kako se to malo biće mijenja iz dana u dan. Raste, razvija se, otkriva svijet, a ti ga pokušavaš odgajati najbolje što znaš.

A zapravo ne znaš.

Učiš u hodu, pokušavaš, griješiš, ispravljaš se. Ponekad si ponosan na sebe, a ponekad navečer ležiš u krevetu i razmišljaš jesi li mogao nešto napraviti drukčije.

I često se pitaš: Je li i drugima tako? Prolaze li i drugi očevi kroz slična, možda čak i potpuno ista iskustva?

A onda prođu godine. Djeca odrastaju, mijenjaju se njihovi interesi, potrebe, način na koji razgovaraju s nama. I odjednom se možeš naći u situaciji da ste gotovo kao dva stranca u istoj kući.

Do jučer ste zajedno oblačili lutkice, igrali skrivača i izmišljali priče, a danas se jedva pozdravite u prolazu.

I opet te nitko nije pripremio na to iskustvo.

Ali možda te netko može razumjeti. Podijeliti s tobom ono dobro i ono loše, svoje sumnje, pogreške i male pobjede. Možda ti može pokazati da nisi jedini koji ponekad nema pojma što radi.

Naravno, ako te to uopće zanima.

Mene zanima. Jako.

I upravo sam zato posljednjih šest mjeseci razmišljao o jednoj ideji. Vikendu za tate i njihove kćeri. Tri dana u prirodi, uz zajedničko kuhanje, aktivnosti, druženje i razgovore o odnosima. Prilika da provedemo kvalitetno vrijeme sa svojim djevojčicama, ali i da se mi očevi malo bolje upoznamo, razmijenimo iskustva i možda naučimo nešto jedni od drugih.

Međutim, sva moja čula govorila su mi da to neće proći.

Kroz dugogodišnji rad na različitim projektima vezanima uz zdravlje, kretanje i osobni razvoj stekao sam dojam da su žene puno otvorenije prema takvim temama. Muškarci? Njih je često teško zainteresirati za bilo što što uključuje razgovor o osjećajima, odnosima ili osobnom razvoju.

Čak sam i u razgovorima s drugim ljudima dobivao potvrdu svojih strahova.

„Ma nema šanse da skupiš deset očeva koji će platiti da provedu vikend sa svojom kćeri i još razgovaraju o odnosima!”

I znate što? Povjerovao sam im.

Iskreno, u jednom sam trenutku gotovo odustao od ideje.

Ali svakodnevne situacije u vlastitoj obitelji stalno su me podsjećale na tu potrebu. Potrebu da s nekim podijelim ono kroz što prolazim. S nekim tko me možda može razumjeti jer i sam proživljava nešto slično.

I onda, impulzivno, kako samo ja znam, izbacim van tekst, objavu i fotografiju.

Pa što bude, rekoh. Ni prvi ni zadnji fail. ;-)

A onda – stvarni šok!

U jednom danu popunim prvi termin Kampa IDEMO! Tata & ja.

Otvorim drugi i, dok ovo pišem, i on je već gotovo popunjen.

Počeli su mi se javljati očevi koje poznajem, ali i oni koje nikada nisam upoznao. Neki su željeli povesti dvije kćeri. Jedna je mama poželjela suprugu za 40. rođendan pokloniti upravo takav vikend. A jedan mi je tata napisao da ga predbilježim za 2029. godinu, kada njegova Cvita napuni deset godina. :-)

I sada sam ja taj koji ima sto pitanja.

Dakle, ima vas još? Vani ste negdje? Skrivate se, je li? 😂

Ili su vas žene natjerale?

Šalu na stranu, stvarno me zanima što se dogodilo.

Zašto je ovaj kamp toliko zainteresirao muškarce? Nema nogometa, pive, žena... Dobro, ima djevojčica, ali znate na što mislim. ;-)

Možda i vas zanima isto što i mene? Možda i vi ponekad osjećate da se odnos s vašim kćerima mijenja brže nego što ga uspijevate razumjeti.

Možda se i vi pitate kako ostati blizak s djevojčicom koja polako postaje djevojka, koja sve više gradi svoj svijet i kojoj tata više nije baš uvijek najzanimljivija osoba na svijetu.

Možda želite biti prisutniji nego što su to bili naši očevi, ne zato što su nas manje voljeli, nego zato što se o očinstvu nekada možda razmišljalo drukčije.

A možda jednostavno želite provesti tri dana sa svojom kćeri, bez posla, obveza i svakodnevne žurbe.

Ne znam.

Ali jedva čekam saznati.

Jer ja na ovaj kamp ne dolazim kao netko tko zna kako biti dobar otac. Dolazim kao tata triju djevojčica koji i nakon gotovo četrnaest godina još uvijek uči. Koji griješi, sumnja, ponekad izgubi strpljenje, ali koji iznad svega želi biti prisutan u njihovim životima.

I veselim se upoznati druge očeve koji možda razmišljaju slično.

Da zajedno kuhamo, planinarimo, smijemo se, razgovaramo i stvaramo uspomene sa svojim kćerima. A možda usput otkrijemo da imamo puno više zajedničkog nego što smo mislili.

Znate, kad sam pokretao ovu priču, mislio sam da ću morati nagovarati muškarce da se uključe.

A sada sve više razmišljam o nečem drugom.

Možda muškarce uopće nije trebalo buditi. Možda su samo čekali da ih netko pozove.

Vidimo se na Bjelolasici!

Kamp IDEMO! Tata & ja ❤️